Povestea "l.o.l." în Revista Beton - Belgrad

Ardijan Kučuku (književni sinonim: Ardijan-Kristijan Kučuku), autor je koji piše na albanskom i na rumunskom jeziku, dramski pisac, esejista, izdavač i prevodilac, autor više od 45 knjiga. Rođen je 23. avgusta 1969. u Pogradecu, u Albaniji. Završio je Fakultet istorije i filologije u Tirani 1991. godine. Predavač je i doktor komparativne književnosti na Univerzitetu u Bukureštu i rektor rumunskog Univerziteta nauka i umetnosti „Gheorghe Cristea“ u Bukureštu. Od 2013. godine izvršni je predsednik Evropske akademije izvođačkih umetnosti. Mnoga od Kučukuovih književnih dela prevedena su na više od deset stranih jezika.

preveo: Anton Berišaj (Anton Berishaj)

Uzalud se mučite, poštovani moji, podsmevao se Profa, ako niste u stanju ni da ovlaš skicirate nekoliko veoma jednostavnih stvari, kao što je na primer smrt. Ili ni smrt nije više tako jednostavna kao u mom detinjstvu?! Već je bilo prošlo tri sata od onih balkanskih i nigde na zidu se nije razaznavao neki trag smrti. Al' ni neki trag života dostojan radoznalosti se nije dao primetiti. Inače, bio je to veoma naporan dan. Za samo 24 sata čovečanstvo je proslavljalo Svetski i/ili Međunarodni dan: Pozorišta lutaka, Dece ulice, Down sindroma, Borbe za iskorenjivanje rasizma, Borbe protiv nesanice Poezije. S druge strane, neki od njih su Profi promenili nadimak i potajno su ga zvali Star (od Staratelj).

- Jel' ti se sviđa, Stare – upita ga jedan od njih.

Ne hajući za taj podsmevajući nadimak, Profa ispravi naočare i zagleda se u zid.

- Ako bi mi još samo rekao šta si hteo da kažeš...

Umetnici su stajali poređani pred zidom koji je bio određen za skidanje uroka, i stvarali. Ne zna se odakle je bila stigla direktiva da se još uvek slobodni zidovi u naselju pokriju slikama, crtežima, mudrim izrekama i znacima, ali činilo se da je dečurlija bila nadahnuta. I nije to bilo nadahnuće koje je izviralo iz nekog detinjastog ludovanja, niti čak od nekog nasleđenog. Sa ispucalih, prljavih i trošnih zidova trebalo je slikama skinuti uroke. Jer nije se uzalud govorilo: mozak postaje ono što oči vide. Vremenom, takoreći nijedan zid neće ostati prazan, nem, jednobojan ili „besmislen“. Umesto nekadašnjeg zida, oči prolaznika, posebno onih koji nisu znali što je to govoriti sam sa sobom, mogle su već sada da zapaze čudan prizor, koji je trebalo odgonetati. U i oko njega, među molerskim merdevinama, razbarušenih glava i ručica uprljanih bojama, koje nisu podsećale ni na kakav zločin ni na potrebu da se ruke operu, pokolenje budućnosti, ono koje će nam isplaćivati penzije, kako se obično zvalo, pokušavalo je da se izrazi što jasnije, što ubedljivije. A ako je istina da Bog gleda svet očima dece, pomislio je Profa, bilo je lako zamisliti užas i patnje Boga. Jer, nisi mogao verovati da je svet postao tako neshvatljiv. S druge strane, makar i samo za učešće, koliko god kratko i mutno, u patnji Boga, dan je zasluživao svu tu muku.

- Evropa, Stare, Evropa! – reče dečkić.